Čudan zeman nastade

Znam ko sam i ne tražim da budem shvaćena.



19.02.2013.

Nek stoji da me podsjeti

Nagrada za otklanjanje potrebe vjernika je veća od tavafa Bejtullahi-l-harama i to sedam puta, s tim da sevape njegove ne zna niko osim Allaha.

30.07.2012.

:)

Stolac noću- čaroban!


Stariji postovi












Končita zastade, bilo je dovoljno. Volio sam je slušati dok bi čitala odlomke iz knjiga, dok bi pričala, jer je iskrenost u glasu bila tako očita, a obješenjački ton što je povremeno isijavao neku čistotu, lagan i odmjeren , pogled radoznao, bez zlobe, bez zavisti. Gledao sam je dok je odlazila seoskim puteljkom , tek neznatno pogeta, zamišljena."
By Jasko



KONČITA

Ako možeš zamisliti

sve puteve svijeta

kao šal

što odmotan je s njenog vrata

zamisli

Zamisli

da svi pogledi čežnjivi što upiru potragu svoju za smislom

u daljine prozirne i neprozirne

u stavari njoj u potiljak gledaju

Zamisli

svi tragovi

od tragova

da sljedbenici njenog su hoda

crvenilo akšamsko

odraz rumenila njenih obraza

a vjetar topli

dah što ona je prolazeći ostavila za sobom

ko hiljade zvijezda

na našem nebu

naspram sunca jednoga

ona

je

srcu jednom

i nada ponaosob svakoj onoj zvijezdi

da ima neka planeta

što k njoj jezdi

s jeseni se promijeni

s jeseni procvate

s jeseni

ah s jeseni

kad lišće žuto zatreperi

onda uzdahne

ona se okrene

a raskoš boja tih što vidiš

od njenog je pogleda

Jedan je jednom zvao Končita

Davno

je zvao

i prestao

Jedan je danas

vidio iz daleka

vidio

i stao da joj prepriječi put

Kako se zoveš upita

ona se osmjehnu

i ne reče ništa

Nema veze djevojko

što ne znaš svoje ime

Znam

prekide ona

jedan me jednom zvao Končita

vrijeme je da prestaneš mrsiti pute

smotaš svoj šal

i sjedneš malo

nema veze što ne znaš svoje ime

i ja ću te zvati Končita...


By ...




Kad vidiš da me polože u grob, ja neću nestati.
Zar mjesec i sunce nestanu kad zađu?
Tebi se čini smrt, a to je rađanje.
Grob ti se čini tamnica, a duša je slobodna postala.
Koje to zrno ne nikne kad se stavi u zemlju?
Pa zašto da sumnjaš u zrno čovjekovo?


Ništa značajno se ne može učiniti javno. Javno se laže, javno se govore velike riječi, javno se pokazuje spoljni izgled, javno se vrši nasilje. Važne stvari, dobre ili rđave, čine se tajno, one se pripremaju dok mi slabašni spavamo...


Ne krivim tebe. Svi smo takvi. Krijemo ljubav dok je ne ugušimo


Pitaju me koje sam vjere? - A ja im odgovaram pitanjem: A koliko to Bogova ima?


Od svoje muke nisam uspijevao da stvorim ni veliki bol ni veliku misao. Rođen sam, izgleda, za sitne stvari, kao i većina ljudi, i nije mi žao što je tako.

Pošten sam koliko mogu, nikome ne želim suviše zla, htio bih da ljude više volim nego što ih žalim, molim se da mimo mene prođe ono što me se ne tiče.


Znaš li šta je najljepše u životu? ŽELJA, prijatelju.


Do kraja života upoznavaću ljude, a nikad ih upoznati neću, uvek će me zbunjivati neobjašnjivošću postupka.


Najgore je kad ljudi ćute,kada se ne objasne,
pa svaka sumnja ima prava na zivot.
I moja i tvoja ...


Bila je tiha luka,u čiji sam mir ulazio slomljen olujom,ali srećan što se vraćam...Njen dragi lik je odgonio utvare iz sna,i prijeteće oči iz jave.Imam nju,oni me se ne tiču...


Uzdržao sam se od grubosti, ne volim je, to je krajnje sredstvo koje donosi samo trenutno zadovoljstvo, ako ga donese.


Hodaćemo bez razloga, radovaćemo se, bez razloga, smijaćemo se, bez razloga, s jednim jedinim razlogom, sto smo živi i što se volimo. A kud ćeš veći razlog.


Ali nikada ne znamo šta izazivamo u drugom čovjeku riječju koja za nas ima sasvim određeno značenje i zadovoljava samo našu potrebu.


Je li ljudima od vlasti potreban krivac, pa izaberu koga bilo, da bi opravdali svoje postojanje, i svoju surovost? Nije važno šta neko učini, već šta oni kažu da je učinio.

Rat je surova ali poštena borba, kao među životinjama. Život u miru je surova borba, ali nepoštena, kao među ljudima.


Odlučio sam se za ljubav. Manje je istinito i manje vjerovatno, ali je plemenitije. I ljepše. Tako sve ima više smisla. I smrt. I život.


Ja ne biram ono što imam. Ne biram ustvari ništa, ni rođenje, ni porodicu, ni ime, ni grad, ni kraj, ni narod, sve mi je nametnuto.
Još je čudnije što to moranje pretvaram u ljubav. Jer, nešto mora biti moje, zato što je sve tuđe, i prisvajam ulicu, grad, kraj, nebo koje gledam nad sobom od djetinjstva. Zbog straha od praznine, od svijeta bez mene.
Ja ga otimam, ja mu se namećem, a mojoj ulici je svejedno, i nebu nada mnom je svejedno, ali neću da znam za to svejedno, dajem im svoje osjećanje, udahnjujem im svoju ljubav, da mi je vrate.


Često nam je potreban samo jedan sat onog pravog,najdubljeg sna,pa da sumnja sa kojom smo legli u postelju sazre u nama do jasnog saznanja i da nas probudi svojom ostrom jasnoćom.
Moraš da naučiš da nastaviš.To je dio toga.Dio onoga što čini ljubav prema nekome.Kada zaista nekog voliš,onda ga ne doživljavaš samo kao produžetak sebe. Ne voliš ga samo zbog sebe. Ljubav je kada znaš kada da pustiš.


Voljet ću je i nećemo imati ništa, je li joj to dovoljno? Ali ona je još luđa
od mene. Voljet ćemo se, rekla je ozbiljno, a to je mnogo, to je sve. Ništa mi drugo ne treba.


Vidiš, još mislim dobro o tebi, i želim da se ponekad probudiš usred noći, i da
dugo sjediš prekrštenih nogu na postelji, mučeći se kajanjem i stidom - zbog mene.
Ali, neka ti je bogom prosto, nisi ti birao svoju sitnu dušu, dali su ti je, ne
pitajući, došao si na red kad drugih, boljih, nije više bilo...


Kad mi je teško, bježim u samoću;
kad mi je još teže, tražim dobre ljude.




Nema ljepše nade od one sto je nikla iz tuge
i nema ljepših snova od onih što ih rađa bol.


Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjećanja, ni čistog života.


Istina je da je ponekad teško nasmijati se. Da ponekad nemamo snage ni potrebne radosti za razvući usne, i pokazati ljudima za što smo stvarno sposobni. Ali kad smo okruženi dobrim osobama, svi razlozi su dobri, za nasmijati se onomu što dolazi.


Žena je uvijek zanimljiva kad je zaljubljena, tada je pametnija, odlučnija, ljupkija nego ikad. Muškarac je rastresen, ili grub, ili nerazmišljen, ili plačljivo nježan.


Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto čovjek prihvata sve uslove, čak i nepovoljne, i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka.


Najgore je što čovjek, zbog jedne sitne greške, počne da ih niže, kao đerdan. Ništa toliko ne mrzi usamljenost kao pogreška.



A meni se čini da je strah najveća sramota ovog svijeta, i najveće poniženje čovjekovo. Izmahnut je nad njim, kao bič, uperen u grlo, kao nož. Čovjek je opkoljen strahom, kao plamenom, potopljen njime, kao vodom. Plaši ga sudbina, plaši ga sutrašnji dan, plaši ga vladajući zakon, plaši ga moćniji čovjek, i on nije ono što bi htio biti, već ono što mora da bude. Umiljava se sudbini, moli se sutrašnjem danu, poslušno ponavlja zakon, ponizno se smiješi mrskom moćnom čovjeku, pomiren da bude nakazna tvorevina sačinjena od straha i postajanja.


A docnije ću misliti o čudnom poretku u svijetu u kojem često, čineći dobro, učiniš i zlo. A vrijedi li dobro ako ne može proći bez zla?


Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri ćute.


Takav je život, sve odlazi, ništa se ne vraća, i ne vrijedi plakati zbog toga. Sam se budim u rano jutro, sam liježem u prvi mrak, sam sam po cio dan, osim kad naiđu ljudi spremni na razgovor, tako kao ti. Volim da porazgovaram, od razgovora sve postane svjetlije i svježije, kao da se prozori na kući otvore. O čemu volim da govorim? O... svemu što ljude i mene zanima. O životu, o prirodi, o radu, o smrti (i o smrti, zašto ne, smrt je važna koliko i život), zaista o svemu, jer teško da ima stvari o kojoj čovjek nikad nije pomislio. Nisam naročito pametan, niti mislim da je to važno, važnije je da je čovjek pravedan i da se ne truje ružnim mislima. Mučno bi bilo živjeti obeshrabren, treba vidjeti i onu stranu koja nije protiv čovjeka.


Toliki krivi i nekrivi prožive život neprestano zijevajući. Zašto baš mene izabra da mi nikad ne bude dosadno? I uvijek moram da rješavam nerješive zadatke, kao treći brat u priči. A volio bih da mi malo bude i dosadno, i lako, i glatko, i da mirno spavam ljetni dan do podne, i da se budan bez misli i bez muke, i da ne mislim na sutrasnji dan sa strahom.


Sve bi se u životu moglo izdržati za kratko, i da budeš dobar, i hrabar, i pažljiv, ali život ne traje kratko, a ništa ti ne može postati teško kao obaveza koju sam sebi nametneš u jednom času slabosti ili oduševljenja. Stid te da odustaneš, muka da istraješ.


Ljubav je žrtva i nasilje, nudi i zahtijeva, moli i grdi. Ova žena, cio moj svijet, potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moć.


Svakome ću priznati pravo da me prevari, osim prijatelju.


Bez potrebe je mučio i sebe i nju - trebalo je da nađe ženu s kojom se nikada neće rastati. Ili da živi sam. Ni haljinu ne valja krpiti, a kamoli ljubav. Bolje je otići.
- Ti bi otišla?
- Otišla bih.
- Zato što me ne voliš?
- Zato što te volim.


Najmanje se govori kad te se najviše tiče.

...ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možeš obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, teško izrecivim osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao.Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš,osjećaš da je negde u tebi, i loviš je,nju ili njenu sjenku,prepoznaješ je na tuđem licu,u tuđem pogledu, kad počne da shvata.



Duša može često da održi tijelo, ali tijelo dušu nikad; ona posrće i gubi se sama.


— Zar lukavstvo može zamijeniti znanje?

— Iskusan čovjek bi upitao: zar znanje može zamijeniti lukavstvo?

— Lukavstvo je nepošteno.

— Nije uvek ni nepošteno. Zato što je neophodno. Neko to zove mudrošću.

— Šta bi ti savjetovao čovjeku kome želis dobro?

— Da se svojim mišljenjem ne izdvaja među ljudima s kojima živi. Zato što će se onemogućiti prije nego što išta učini.

— Drugi moj savjet čovjeku kome želim dobro bio bi: ne govori uvijek ono što misliš.


Nesreća je kao vatra, istopi sve osim zlata.


Ništa ne mogu učiniti, ali mislim. Toliko mogu.


Ne voliš da budeš na smetnji, ne voliš da te ko krivo pogleda, ne voliš da ti iko ružnu riječ kaže. Kako onda misliš da živiš?


Ima ljudi, mada su rijetki, kojima ni bol ni misao ne unište vedrinu i jednostavnost. Čak ih učine boljim.


Sreća mu je iznenada pala pred noge, samo zato da bi vidio kako nije ni on za nju ni ona za njega.




Ništa čovjeku nije važnije od svog mira i od sreće koju sam stvori. Zato je treba čuvati, tu svoju sreću, opkoliti je šančevima, i nikome ne dozvoliti da je ugrozi. Niko drugi neka me se ne tiče, život je surov, ljudi zli, i treba ih držati na odstojanju.Neka budu što dalje od svega što je tvoje i što ti je drago.










BROJAC POSJETA

77499